i ovo je jedan u nizu tekstova na teme koje su mi poslate od strane čitalaca mog bloga, a ja sam se pošteno potrudio da malo budem i novinar pa da neke činjenice proverim, a neke i sam saznam -
Pisao sam o mnogim nepravdama koje nas okružuju. Najveće su one koje ugrožavaju egzistenciju i zdravlje, ali i one koje se čine prema deci.
Ponosni sam otac dve devojčice, jedne tinejdžerke i jednog predškolca. Trudim se da ih vaspitavam da se same bore za svoje mesto pod suncem, da imaju svoj stav i svoje JA. Nisam "tiranin-roditelj" ali nisam ni "varijanta-opušteno", gledam ih kako rastu i stasavaju u ljude i pomalo usmeravam, toliko da uvek imam kontrolu nad njima.
Verujem da nisam jedini koji to radi, jer ukoliko se dete razmazi i raspekmezi tokom detinstva, u životu će jako loše proći samostalno. Moj cilj je da mi deca stasaju u samostalne svesne i sposobne ljude a ne u "tatine ćerke".
Iz tog razloga nikad ni supruga ni ja nismo išli u školu da "urgiramo" sa raznim vrednim poklonima kod učiteljica, razrednih ili direktorke, nismo išli kod trenera da potkupljujemo kako bi nam deca bila "uspešni" sportisti, nismo decu držali u našim senkama i pod staklenim zvonom. Verujem da većina roditelja upravo ovako razmišlja kao i ja, ali...
To "ali..." je nešto što moram da objasnim. Svi vi koji imate decu znate o čemu pričam, a svi vi koji ćete imati decu treba da znate šta će vas sačekati. To je nepravda velikih koja se bolno odražava na male.
Ima roditelja koji ne prezaju da budu inventar u školi, kako bi svojoj deci omogućili da se što manje "muče" a da imaju što bolje ocene (u osnovnoj školi) ili da uopšte prođu školu (u srednjoj, gimnaziji ili na fakultetu). Svesni da im je dete ispod-prosečno, neće se libiti da slupim poklonima, svojim političkim ili bilo kojim drugim uticajem zaokupe ili čak priprete profesorima, kako bi njihovo mezimče bilo "zaštićeno".
Isto to, samo u drugoj "oblandi" se dešava po sportskim klubovima. Može vaše dete da bude "mali Mesi" ili "mali Bodiroga", ali ako nema tatu (ili mamu) koji će da "podmaže situaciju", sedeće na klupi za rezervne igrače dok mu ne dosadi i batali sport. Džabe talenat, džabe srce i volja, ali sedećeš na klupi ili uopšte nećeš sedeti na klupi nego na tribinama zato što ti tata nije bankar, političar ili jednom rečju - lovator, ili mama ugledni advokat ili lekar. Obzirom da su sportski klubovi u finansijskoj buli (koji se od njih finansira članarinom?), dobro tu dođe i neko sponzorstvo ili koverat sa paričkama na ruke (kod onih baš bednih dovoljna je i masna prasetina u nekoj lokalnoj birtiji).
Deca sve ovo gledaju i sasvim dobro razumeju – uspešan je onaj kome je tata (ili mama) "neko". Šta roditelj svom detetu da kaže, kako da mu objasni zašto tata nema "načina" da ono igra u prvom timu svog kluba? Kako da ga motiviše da vredno vežba, trenira, da daje sve od sebe kada zna da je kapiten jednog od najuspešnijih klubova u istoriji Srbije tatin sin koji, osim toga što je imao posebnog trenera za levu nogu i posebnog trenera za desnu nogu, nikad ništa nije postigao van granica domašaja tatinog uticaja?
Ta vrsta nepravde boli decu, ona pate i ljuta su na svoje roditelje. Neka mi neko kaže kako detetu objasniti zašto nismo baš tako "sposobni" roditelji kao nečiji pa da i oni, kao neki, mogu da rade šta hoće i da budu šta hoće? Kojim rečima i kojim postupcima detetu saopštiti da to što vide nije ONO PRAVO, nije ONO KAKO TREBA, već da okrenu glavu i istrpe jer će jednog dana "pravda pobediti"?
Ja kao otac troje dece (predskosko, prvi i drugi razred) mislim da smo mi, kao roditelji, sami krivi sto je sve to tako.
ОдговориИзбришиJer kada smo zeleli da nam dete bude u korak sa ostalima nismo razmisljali sta ce sve to prouzrokovati.
Kako moje dete, da ne nosi skupe patike, firmiranu odecu, i jos sijaset drugih stvari. Jer ako ono (nase dete) sve to ima, onda je ono uspesno.
Takvu slabost ljudskog roda su iskoristili drugi koji su poceli da diriguju nama.
Dok mi roditelji ne krenemo to da promenimo, pre svega vaspitanjem svoje dece, nece biti drugacije.
Vidimo da je u Srbiji sve propalo, pocev od skolstva, preko sporta, do nacionalnih interesa.
Ako i dalje ucimo decu da im je bolje bez skole, bez vaspitanja, da teze materajalnim starima, da ne shvate pouku "bolje dzaba raditi, nego dzaba sedeti" to nas sleduje u zivotu.
Najgore je sto cemo nasa pokolenja ostaviti na milost i nemilost malom krugu ljudi koji misle da odlucuju o zivotima mnogih.
Ja licno ne zelim da ucestvujem u tome.
Doci ce vreme kada ce prave vrednosti da se cene.
Zato pravim vrednostima treba teziti. Nikako nekom bolesnom razmisljanju.
Posledica toga su prazni stadioni, prazne hale, a nekada se kod tapkarosa trazila karta.
Eto gde smo dosli.
A zato nam stvarno niko nije kriv, ni Tito, ni Milosevic, ni tadic (izvinite zbog malog t), nego smo tome mi krivi...
U nasem narodu se kaze "Kako si posejao, takvom se rodu nadaj".
Zato nadjimo svoje greske za dobrobit svoje dece..