Ne, nije greška u naslovu, mada ste navikli na drugačiji red reči, jer kako drugačije da objasnim sudbinu nekih ljudi koji su samo želeli da žive pošteno i dostojanstveno, ali život im to nije dozvolio.
Iz moje takozvane ratne generacije na fakultetu (jer smo ga upisali 1991.godine kada je počinjao novi rat na ovim prostorima), sporadično sretnem po nekog. Od preko 1300 brucoša iz moje generacije završilo nas je tek 100-tinjak. Zašto kriti, te godine su samo Medicina, Elektrotehnika i Mašinstvo oslobađali od služenja vojnog roka, a odlazak u vojsku u tom trenutku nije bila ni malo naivna odluka.
Kao propali "upisnik" Elektrotehnike (čitaj: bio 10-ti ispod crte), upisah Mašinstvo, pa kad sam već krenuo da jedem ... hteo sam da dovršim do kraja.
Studirao sam kako sam studirao, malo više od ostalih učio, a malo (ali samo malo) manje se provodio. Ti provodi su se uglavnom bazirali na kućnoj varijanti žurki ili sport. U to vreme studentski sportovi su bili košarka, plivanje, aikido, a ja sam kao i uvek u životu išao tamo gde je retko ko hteo – trenirao sam karate. Ali, čak ni to nije toliko bitno za ovu priču.
U mojoj generaciji bio je čovek koga ću da ga neko ne prepozna u ovim redovima (konspirativno) nazvati Pavle, mladić koji je imao jaku želju i volju da uči, nauči i postane neko i nešto u struci. Učili smo i mi, ali u momentima kada smo "jurili sojke" on nije bio sa nama već u čitaonici. Na žurkama i sedeljkama ga nije bilo jer je pod svetlom male lampe u svojoj sobici u Studenstkom gradu vredno rešavao razne zadatke iz raznih zbirki. Ništa trenirao nije ali zbog slabe ishrane bio je toliko mršav da ga je bilo ko iz našeg društva mogao "u zubima nositi".
Pavle je najbolje godine svog života, kada je trebalo nešto i da proživi, posvetio knjizi i nauci. Dok smo mi ređali sedmice i osmice on je poništavao devetke, dok smo se mi na ispitima "konsultovali" sa puškicama (u to vreme nije bilo bubica za diktiranje iz hodnika), on je uvek na ispitu sedeo u prvom redu iz dva razloga: prvi da mi ne padnemo u iskušenje da mu tražimo da nam rešava zadatke, a drugi da dokaže asistentima i profesorima da čisto polaže ispit.
I diplomirao je Pavle sa besnim prosekom koji smo mi obični smrtnici mogli da sanjamo samo iz nekih pacerskih predmeta. Diplomirao je Pavle i nestao iz naših života.
Tihi, krhki i skromni dečak iz provincije, jedinac koga su roditelji držali pod staklenim zvonom, osim zgrade fakulteta i studentskih domova ništa od života pet godina nije video. Od 1991.godine do kraja 1996.godine vojevali smo Pavle, ja i naše društvo bitku za ocene u indeksu. On je prvi prošao kroz cilj i zakoračio u samostalan život.
Meni je trebalo još nepune tri godine da prođem kroz isti cilj kroz koji je prošao Pavle, ali sa nekim proživljenim životom i nekim stečenim iskustvom koje će mi kasnije pomoći da preživim.
Pre nekoliko nedelja sudbine su nam se ponovo ukrstile, sasvim slučajno kao što to obično biva. I kako to dolikuje "klasićima" seli smo da "podvučemo crtu" i vidimo ko je gde.
Svi vi koji čitate ovo moje pisanije otprilike znate ko sam i šta sam postigao u životu. Pavle je imao drugačiju sudbinu. I kratnim crtama – nije se snašao u životu. Nije se snašao i sada živi od penzije, očeve penzije, jer drugih prihoda nema.
Kao svršeni student odslužio je vojsku i zaposlio se u struci. Idila je relativno kratko trajala, jer je zbog političke nepodobnosti jednog od roditelja posle "dolaska demokratije na velika vrata" vrlo brzo marginalizovan na poslu.
On, koji nije naučio da se bori, koji u životu nije imao većeg problema osim da na vreme i kvalitetno nauči sve što treba za ispite i kolokvijume, koji nije naučio da rešava bilo koje druge probleme osim matematičkih i usko-stručnih, odjednom je doveden u situaciju da se za "goli život bori sa ajkulama". Nije uspeo – odao se alkoholu. To je pripomoglo da rasturi i tek formiranu porodicu a da nije osetio lepotu roditeljstva.
Posao je naravno izgubio, sve devetke i desetke iz indeksa i izuzetan diplomski rad pada na dno staklene flaše od lozovače iz koje je jedino crpeo neku lažnu snagu.
Pavle je sada napušten od svih, živi od očeve penzije a šta će biti kada i to izgubi zbog biološkog časovnika jedinog preostalog roditelja /staratelja, to ne sme ni da pomisli, jer će potegnuti za još jednom flašom.
Zašto sam sve ovo napisao? Napisao sam iz razloga da dokažem da čovek nije samo desetka u indeksu, da dete ne možemo držati pod staklenim zvonom do samog kraja školovanja jer će to "stakleno zvono" pući kao mehur od sapunice kod prvog većeg problema koje će ono morati samo da rešava. A ako taj problem stvore političke prilike i stranačka podobnost, onda se moramo zapitati u kakvom svetu živimo.
Pavle nije mogao a nije ni hteo (nije tako "naštimovan") da uzme pasoš i da beži odavde. Za njega je to mogla biti slamka spasa da preživi. Ovako će doći u situaciju da kao beživotno telo skitnice bude pronađen kraj nekog kontejnera ili na nekoj deponiji.
Da li i vi znate nekog "Pavla"?
Bas da ce zavrsiti pored kontejnera-nece! Bar to nas tesi da u ovoj zemlji niko nije umro od gladi. I za vreme ratova, nije se umiralo od gladi. Bog nas je podario izuzetnom plodnom prirodom -ako nam nije podario pamet.
ОдговориИзбришиTrebao je da uci strane jezike, ucio je pogresne stvari...Ako je oko 40 godina, jos ima sanse da nadje posao, ako ne ovde, morace da se otisne preko grane. Ljudi odlaze i sa 60 godina, znam mnoge koji su otisli u Rusiju kao penzioneri, ima jedan koji je sa 55 otisao u Kanadu. Znaci, ko hoce nesto, on ce naci nacin.
Da drzavu krivimo za sve, pa pitamo li se da li smo mi bolji od drzave koju smo stvorili?!