Od oca sam
nasledio ljubav prema borilačkim sportovima. On je u mladosti bio
prvo bokser pa onda lekar u bokserskom klubu Radnički iz Beograda.
Sećam se
kako smo zajedno u zamračenoj sobi pratili TV prenos turnira
Beogradski pobednik. Tada mog oca niko nije smeo da uznemirava –
telefon isključen, na stolu enormna količina kokica i kiririkija,
mama i baka u drugoj sobi sa "zabranom" ulaska u našu dok
se ne proglasi pobednik turnira.
U to vreme
moji idoli su bili braća Tadija i Slobodan Kačar, Mate Parlov,
Marjan Beneš i još jedan čovek van boksa o kome ću pričati kasnije. Ti tada časni ljudi čeličnih pesnica i ogromne snage
prašili su ringovima širom sveta i u Jugoslaviju donosili uglavnom
zlatna odličja. Možete zamisliti moju sreću kad sam video
Slobodana Kačara na pobedničkom postolju na Olimpijadi u Moskvi
1980.godine – on tamo daleko peva himnu a ja i moj ćale mu pevamo
prateće vokale iz Beograda.
U to vreme
boks je važio za plemenitu veštinu, solidno popularan sport u
Jugoslaviji, a moji idoli su ujedno bili idoli velikog broja ljudi.
Nisam baš
siguran zašto ali moj otac je bio veliki protivnik ideje da ja
treniram boks. Voleo je da kaže da je u porodici dovoljan jedan
bokser i da se opredelim za nešto drugo. Nisam verovao u te
"argumente" ali zbog njegovog velikog autoriteta u mojim
očima, morao sam da ga poslušam. Čak ni krišom nisam smeo da odem
na neki bokserski trening jer je zbog prirode očevog posla njega
znalo "pola grada", pa bi ta informacija sigurno došla do
njega.


Da se
vratim na temu. Kroz bavljene karateom upoznao sam veliki broj ljudi,
koji opet znaju veliki broj ljudi, koji opet lično znaju neke od
mojih idola iz ranog detinstva. Kao posledica toga pružila mi se
prilika da lično upoznam jednog od njih. Velika većina vas bi
ovakvu priliku jedva dočekala i sigurno se potrudila da taj susret
ovekoveči foto-aparatom za uspomenu. Ja to nisam želeo, iz
poštovanja upravo prema tom mom idolu iz tog vremena ali i sebi.
Moj idol,
veliki šampion, čovek kome sam pripisivao nadljudske osobine, koji
je za mene bio nepobediv, u međuvremenu je zanemario sport i
posvetio se svemu što časnom sportisti ne priliči – prljavom
biznisu i politici. Prateći sve što je radio polako ali sigurno
mi se u stomaku pojavljivao osećaj mučnine i povraćanja.
Nisam
želeo da upoznam svog idola. Zahvalio sam se drugaru na ponudi jer
sam želeo da moj idol ostane u mojim očima velik, častan i nepobediv,
kakav je bio u očima desetogodišnjeg dečaka koji ga je preko TV
ekrana gledao i veličao. Neka za mene on ostane tamo na šampionskom
postolju a ovakvog kakav je sada stvarno ne želim ni da ga vidim ni
da ga upoznam niti da mu pružim ruku.
Mnogi sportski heroji, koje sam kao klinac cekao ispred skupstine, danas su se pretvorili u sve ono cega se grozim. Imao sam prilike da upoznam neke od onih koji su nam jedini donosili radost tokom devedesetih godina, i nisam imao zelju da sacuvam nikakvu uspomenu na te susrete.
ОдговориИзбришиNajbolje je i ostaviti ih u proslosti, na pobednickom postolju, a ovo sta su postali ne poistovecivati sa onima koji su nas nekada davno cinili ponosnim.
Ljudi se menjaju, okolnosti se menjaju, mi se menjamo,... ali veličina velikih dela ostaje i biće večna.
ОдговориИзбришиIdealizovanje ljudi jeste karakteristično za mlade, decu, za jedan period naše nezrelosti. Idealizovanje čoveka je pogrešno koliko i očekivanje da je on zaista takav i da će u budućnosti ostati takav. Čovek je nesavršeno biće i onda je razumljivo zašto idoli ne budu ono što mi očekujemo, a isto tako je i razumljivo zašto mi idealizujemo.
Najviši stupanj nečijeg poštovanja je onaj kada ga poštuješ sa svim njegovim vrlinama i manama i kada možeš da ih razumeš i osetiš. S jedne strane pametno si uradio što si očuvao tu svoju sliku iz detinjstva jer bi se ona svakako ugasila kada bi se sreo s tim čovekom, a sa druge strane mogao si i da kažeš sebi, više nisam dete, želim da se suočim sa tim i upoznam svog "idola" ne samo kroz njegove sportske veličanstvene uspehe i dela već kroz celokupnu njegovu ličnost i sva njegova dela.
U svakom slučaju, jednog dana shvatimo da deda mraz ne postoji, ali počnemo da verujemo u nešto drugo, i dok god verujemo u nešto dobro je, ma kako to nešto bilo nerealno i neostvarivo. Samo ne smemo da se u tom nestvarnom svetu i izgubimo i preterano udubimo u maštanja i idealizovanja.