Nedavno je jedan hrabar profesor srpskog jezika jedne beogradske gimnazije, dao svojim učenicima nekoliko tema za on-line pismeni zadatak. Jedna od njih je bila “Da li je samoubistvo herojski čin ili čin kukavice?”
Podstaknut time da je samo u jednom danu u Beogradu, troje mladih ljudi izvršilo samoubistvo, profesor je hteo da natera tinejdžere da razmisle o tome i daju svoje mišljenje. Po mom sudu jako hrabar i odvažan potez. Po stavu ogromnog broja dokonih ljudi koji svoje živote žive samo na društvenim mrežama, profesor je lud i treba ga strpati u zatvor.
U vreme mog odrastanja (neki to zovu Titovo vreme), teme za pismene zadatke su bile najčešće obojene ili narodno-oslobodilačkim ratom ili lepotom velike nam države, ili nekoj vrsti ljubavi prema godišnjim dobima, suncu, oblacima i tek procvalom cveću, neki put sa osobitim naglaskom za “ljubičicu belu”. A i u to vreme bilo je samoubistava, ne samo u gradovima i selima, već i u vojsci i policiji, ali se o tome nije smelo pričati i analizirati uzoke toga.
Sećam se da, kada smo na času tada srpsko-hrvatskog jezika obrađivali neki tekst Branka Ćopića, profesorka nam je rekla da je veliki pisac “preminuo nesrećnim slučajem”, što je priznaćete, objašnjenje van pameti i razuma, ali eto.
Da li je samoubistvo taboo tema? Nije i ne sme da bude.
Da li je tinejdž uzrast vreme početka razmišljanja na tu temu? Nažalost upravo jeste. Deca, pritisnuta svojim problemima (neuzvraćene ljubavi, loše ocene a roditelji strogi), umesto da razmišljaju u pravcu da se za savet i pomoć obrate starijima (prvenstveno svojim roditeljima), ne smeju to da rade jer se plaše njihove reakcije. Sa druge strane i roditelji pritisnuti teškom materijalnom situacijom, trude se da radeći i nekoliko poslova obezbede nekakve novce za život svoje porodice, pa nemaju vremena da se posvete svojoj deci. Takav međusoban “odnos” dovodi do konfuzije u glavama tinejdžera i mladih ljudi i do razmišljanja kako “najlakše i najbrže” rešiti problem. Neki beže u tamnu stranu (droga, alkohol), neki su još radikalniji i desi se svašta.
Kao neko ko ovim priznaje da je u jednom periodu svog života prolazio kroz nerešive situacije i imao ideje kako da ih “najlakše i najbrže” reši, smatram da je samoubistvo kukavički čin koji ne rešava baš ništa. Svaki problem osim najtežih zdravstvenih se može rešiti, ili samostalno ili uz pomoć roditelja, rodbine ili prijatelja, možda čak i duhovnika odnosno sveštenika. Upravo molba za pomoć za rešavanje neke teške situacije će biti filter ko ti je pravi prijatelj ili drug, ko te od rodbine ceni i poštuje. Jedini je problem stisnuti petlju i obratiti se za pomoć, jer reakcija onog lažnog dela okruženja može da saseče i obezhrabri čoveka da ipak krene sa “najlakšim i najbržim” načinom rešavanja problema.
Život je samo jedan, ali je prolazan. Moja pokojna tašta je govorila da je “život kao mehur od sapunice”. I jeste tako. Ima jedna anegdota kad se čovek žalio svešteniku i kaže: "Oče, bolesni smo, ništa nam ne ide. Nemamo posla. Nikakva je situacija kući. Kad će biti bolje?" Ovaj mu rekao: "Napiši na papir i zakači na vrata – PROĆI ĆE". Da svaki dan kada ustane, gleda i da se podseti da će proći - priča otac Gojko Perović, rektor Cetinjske Bogoslovije.
Posle godinu dana došao ovaj kod popa i rekao: "Hvala Bogu, svi smo zdravo, zaposlili smo se, imamo para, odlično nam je". Pop je rekao: "Odlično, samo ono ne skidaj s vrata".
Znači, sve prolazi. I loše ali i dobro. Baš sve...
Нема коментара:
Постави коментар